Kako sam besplatno posetila Berlin?

Priča o Berlinu 2019.

Toliko uspomena, osećanja i utisaka. Ne znam odakle da krenem. Verovatno najbolje od početka.
Taj početak vezan je za jul, kada sam i saznala da sam primljena na omladinsku razmenu pod nazivom ,,EnCourage''. Sećam se da sam se prilikom prijavljivanja raspitala o projektu, ono što sam našla bio je otprilike ovakav opis: ,,Ako želiš da putuješ, upoznaš ljude iz različitih zemalja i radiš na sebi, prijavi se na ovaj konkurs''. 
Popunjavala sam pitanja vezana za moju motivaciju za razmenu, šta mislim da bi se u mom životu promenilo tom prilikom, zašto i koliko jako želim da idem, da li imam iskustva u ,,samostalnim'' putovanjima, da li imam hrabrosti da se na tako nešto odvažim i još mnogo toga sličnog...

Bila sam oduševljena kada mi je deset dana nakon prijavljivanja stigao mejl, koji počinje sa: ,,Congratulations!''.


Bila sam uzbuđena, zbunjena i uplašena u isto vreme. Kako ću ja sama da se snađem u Berlinu? Da li ići malo ranije i videti grad? Šta ako mi se ne svidi? Ma, i ne očekujem nešto preterano od Berlina, sigurno je mnogo siv... – to su bile samo neke od misli koje su mi se motale po glavi. Ali, ono što je bilo neopozivo je da sam sama sebi, na neki način, obezbedila plaćen put, smeštaj i hranu na jednom takvom dešavanju kao što je omladinska razmena. Projekat je podržan od strane Erasmus+ i Evropske komisije, što znači da je od strane njih cela priča isfinansirana.
Nisam previše razmišljala o celom događaju dok se nije ooopasno približio.
Čitav period leta, a pogotovo njegov kraj smatram izuzetno ,,oslobađajućim'' za mene. Jer, prvo je na redu bila Francuska, samostalni put sa drugaricom – pa se ti snađi kako znaš i umeš! Zatim, prvi samostalni odlazak na more sa drugaricama– iako je poznato mesto, nikada nisam išla potpuno sama. Čitava ta ideja da si 100% odgovoran sam za sebe na nekom mestu jer si daleko od ljudi koje poznaješ i na koje si svakodnevno navikao je bila... u krajnju ruku čudna. I na kraju svega toga – šlag na torti – Berlin.
Baš zbog toga i koristim epitet ,,oslobađajuće'', jer sam sazrela i odrasla na neki način zahvaljujući tim iskustvima.
A sad se prebacujemo u septembar, tačnije 16. septembar. Odluka je bila da odemo dva dana ranije devojka (nismo se ranije poznavale) sa projekta i ja, kako bismo posetile Berlin. Taj dan je let trebalo da bude u 13h, ali je kasnio i bio oko 15 časova. Stigli smo u Berlin oko 17h i zbunjene stajale na aerodromu, užasnuto se osvrtale oko sebe i posmatrale kuda ići dalje. Srećom, internet koji sam unapred uplatila kod kuće mi je olakšao snalaženje, kao i Moovit aplikacija. Nekako smo uspele da pronađemo kojim prevozom da idemo do smeštaja, kupismo karte i uputismo se u avanturu koja je već tad uveliko počela da se dešava...
Ponekad mi je potrebno da sama sebi ponavljam određene činjenice, kako bih ih bila svesnija. Tako sam sebi ponavljala: ,,Danijela, u Berlinu si, aaaaalo, devojkoooo!!!''.



Da ne bi gubile vreme, nakon smeštaja u hostel smo se uputile u grad, da iskoristimo ostatak dana koji imamo pred sobom. Otišle smo u najbejzik turističko mesto: Alexandarplatz. Pročitala sam na netu da se ovo naziva ,,turističkim'' centrom, ali da je Berlin toliko veliki da ima više centara, ne samo jedan. Na Alexandarplacu se nalaze uglavnom prodavnice sa garderobom, obućom, kozmetikom, kao doosta fast food-ova. Oko 20h su se radnje zatvorile, što nam je ostavilo prostora da jedemo neki currywurst, što je dosta popularno u Nemačkoj, i da potražimo neki pab da popijemo pivo. Neka srećna okolnost nas je navela u karakterističan pab, čini mi se u bavarskom fazonu; koji je nešto poput prave srpske kafane u Srbiji. Osoblje je bilo obučeno u nešto nalik tradicionalnoj nošnji, i sve o čemu sam ja mogla da razmišljam bilo je: ,,Čoveče, ovo je kao da sam upala u 17. ili bilo koji drugi vek pre ujedinjenja Nemačke. Baš je... istorijski?!''. Šta god to značilo. Ali razumete me.
Pivo je ispunilo očekivanja, ako ih je bilo, mada su kobasice ili bolje rečeno viršle koje smo naručile bile pomalo... čudnovate. Ali, jestive. Kad si u Nemačkoj, ponašaj se kao Nemac. Simple as that. To je lepota putovanja.



Drugi dan u Berlinu:
Dan drugi počinje vrlo rano, budim se sa znatiželjom i uzbuđenjem jer nisam tačno sigurna šta ću sve videti tog dana, ali znam da će vredeti svakog minuta mog utrošenog vremena. Na kraju, ni najmanje se nisam razočarala.

Prvo smo posetili Berlinski zid. Pokušala sam da zamislim kako je to kada se jedno jutro u nedelju probudiš na nekom drugom mestu, a da to nije tvoja kuća – kod drugarice, kod bake i deke, kod dečka – i tu moraš da ostaneš narednih 30 godina, čak ni ne znajući da li ćeš ikada ponovo videti svoju porodicu.
Mnoge priče koje sam čula tog dana su me zaprepastile i rastužile. Po izlasku iz metroa, kada smo obišli zid i videli grafite na njemu (ulična umetnost u Berlinu je nešto posebno), naišli smo na dečka koji drži natpis ,,Free tours!'' i popričali sa njim. U naredna dva sata, prisustvovala sam najboljem turističkom vođenju ikada. Žena koja nam je bila vodič je bila apsolutno magična, interesantna i voljna da nam objasni više o pojedinostima mesta na kojima stojimo i u šta gledamo.
Tako smo saslušali priču o Branderburškoj kapiji, koja predstavlja simbol slobode u revoluciji 1989. godine. Zatim, priča o Rajhstagu i podstičuće razmišljanje o simbolici staklene kupole koja se nalazi u jednom njegovom delu – naime, staklena kupola trebalo bi da predstavlja to da građani imaju moć nad vladom i da oni treba nju da kontrolišu, a ne obrnuto. Zamislila sam se nad ovom rečenicom i ta razmišljanja me dugo nisu popuštala.


Priča koja se krije iza fotografije je u tome što su Nemci zadržali ovu fotografiju na zidu kao predstavu njihovog idealnog života, gde je društvo raznovrsno, sačinjeno od lekara, inženjera, advokata, zemljoradnika, učitelja i funkcioniše u savršenom redu. Kao kontrast tom nemačkom idealu je fotografija koja prikazuje njihovu realnost. (Ne sećam se pojedinosti o okolnostima pod kojima je fotografija nastala.)



Jak utisak na mene ostavio je spomenik holokausta. Karakteristična gradnja samog spomenika, ali i njegova lokacija (u centru grada, otprilike) je podsetnik na to da nikada ne smemo zaboraviti šta se desilo, i pobrinuti se da do toga nikada ponovo ne dođe. Neopisiv je osećaj prolaziti pored betonskih stubova koji postaju sve viši i viši pred vašim očima, a tlo pod nogama vam sve više upada i imate osećaj da polagano propadate. Taj spomenik treba da pruži makar delić osećanja kakav su imali svi nastradali ljudi, odnosno Jevreji prilikom Drugog svetskog rata. 



Stajali smo na mestu ispod kog se nalazila Hitlerova katakomba u kojoj je izvršio samoubistvo; negde između parka i parkinga za automobile. U prvi mah smo bili zbunjeni zbog čega to mesto ima simboliku. Par metara odatle je dečje igralište, i još jedna morbidna ,,slučajnost'': tu je pronađeno Hitlerovo i telo njegove žene, Eve Braun, spaljena i bačena na sred igrališta. 
Videli smo i čuveni Checkpoint Charlie, mesto koje je bilo ,,granica'' za diplomate u vreme podeljenog Berlina, ali i mesto gde se situacija toliko zategla, da je umalo došlo do Trećeg svetskog rata. Šta se desilo? Američki diplomata (Francuska, Amerika i Engleska su ,,držale'' Zapadni Berlin) želeo je da pređe na drugu stranu i pogleda operu u Istočnom Berlinu, ali je odbio da Nemcima pokaže svoje putne isprave, želeo je samo Sovjetima. Istočni Berlinci odbijali su da ih puste na teritoriju, iako je diplomata otišao po američku vojsku, što je 27. oktobra 1961. dovelo do skoro kobnog sukoba i početka III svetskog rata. Obe strane imale su naredbu da pucaju ukoliko suprotna strana započne prva. Zamislite, bio je dovoljan jedan drhtav prst koji bi slučajno ili namerno pritisnuo okidač i ovaj svet ne bi izgledao ovako kao što danas izgleda...

Checkpoint Charlie


Sećam se i da sam tog dana bila maksimalno oduševljena Pravnim unverzitetom kao i Humbolt univerzitetom. Toliko da sam, po završetku ture, insistirala da uđemo u te ustanove i samo da ,,naparimo'' oči. Možda banalna, ali meni opet tako interesantna stvar: VRATA kroz koja ulazite se sama otvaraju. Imam običaj da kažem: ,,Čitaju nam misli''.


Vreme se smenjivalo od sunca i kiše, tako u krug. Najpametnija ideja po izlasku sa fakulteta bila je da odemo u muzej. Pronašli smo Nemački istorijski muzej (German Historical Museum) i tu ostali baš dugo, maltene se godišnje doba napolju promenilo dok smo izašli. Razlog tome je bio što je izložba bila toliko obimna i velika, jer obuhvata čitavu istoriju Nemačke, ne samo posle ujedinjenja, već i znatno pre, recimo 16. i 17. vek. Bilo je toliko eksponata i interesantnih objašnjenja o istoriji države, portreti nekih vladarskih porodica, prikaz njihovih trpezarijskih salona... Ono što je meni bio najzanimljiviji deo izložbe sam otkrila sasvim slučajno i to na kraju: savremenu istoriju Nemačke. Izložba je obuhvatala period od recimo 1989. do 2000. i neke. Bili su izloženi posteri, garderoba, muzičke ploče, reklamni materijal, čak i prve kontraceptivne pilule ili reklame za kondome. 





Po završetku obilaska muzeja, omađijane i još pod utiskom, ali mrtve gladne, krenusmo na mesto za koje smo čule da je odličan kebab: Mustafa's Doner. Nalazi se u delu Berlina koji važi za ,,hedonistički raj za gurmane''. Dobro, tako sam ga ja nazvala, ali Kreuzberg vrvi od restorana i kafića. Svaki stil koji zamislite i šta god poželite, ispunjeno je i pred očima vam je. Međutim, baš iz tog razloga me čudi činjenica da drugarica i ja nismo mogle da nađemo kafić u kome bi se skrasile dooosta dugo. Ali, kebab je bio odličan! Kasnije sam saznala da 20-minutni red koji smo sačekale uopšte nije bio uobičajena pojava, zapravo da se češće čeka, recimo 3 sata... Tad mi je bilo još draže! ☺


Nakon predaha u kafiću, odlučile smo da odemo na Potsdamer plac i vidimo panoramu sa ne-znam-ti-kog-sprata, vozeći se najbržim liftom u Evropi. Stigne se na, recimo, 24. sprat za 5 sekundi. NE-NO-RMA-LNO?! Tamo, najdivniji pogled. I još mešavina kiše i sunca = duga. Stojim na velikoj visini, gledam dugu, u Berlinu sam, lepo mi je. Nisam mogla da prestanem da razmišljam u ovom pravcu. Dan se ubrzo završio nakon toga, ili bar njegov glavni deo...






Treći dan u Berlinu:
Kada pokušavam da se prisetim što više osećaja i misli koje sam imala pre tačno mesec dana, 18. septembra, jedino čega mogu da se setim jeste da sam se radovala tome što sam u Berlinu, na jesen. Temperatura je bila oko 10-15 stepeni preko dana, idealno za kapute i šalove.
Taj poslednji dan, pre odlaska na ,,countryside'', iskoristili smo prošetavši se po delu grada gde smo bili smešteni – Schöneberg. Kako je Berlin pun parkova, nije bilo teško pronaći savršen za klasično blejanje. Nismo imali mnogo slobodnog vremena tog dana, jer je trebalo da krenemo ka mestu gde se kamp nalazio, što je bilo 30-ak kilometara od Berlina.
Razgledajući parkiće, razmišljala sam: Vau, kako je zabavno ovoj deci, imaju svakakve spravice na raspolaganju. Sad kad o tome razmišljam, iskreno se nadam da to i koriste.
Bila sam oduševljena berlinskim prevozom, jer postoji nekoliko vrsta transporta koje možete da izaberete; a u suštini stignete na svoje odredište za dosta kratko vreme. Pogotovo kada uporedim beogradski lud saobraćaj, ono tamo je bila milina...





Maltene svaki kutak grada je prekriven uličnom umetnošću. Zapravo, Berlin je jedan veliki muzej na otvorenom.




Stikeri i nalepnice su apsolutni zaštitnik grada. Po banderama, zgradama, izlozima možete videti najrazličitije nalepnice. Uzela sam slobodu pa sam neke od njih skinula i ponela sa sobom kući, za uspomenu. I dalje mi stoje zalepljene na maski telefona.


Kamp

U početku je ambijent delovao malo jezivo, iskrena da budem. Odavao osećaj odbojnosti, nepoverenja; kao da mu nije drago što smo tu jer nas ne poznaje. Vremenom smo se navikli jedni na druge, kako učesnici, tako i sam prostor na nas. (Da, personifikujem prostor u kome smo provodili vreme, jer osećam kao da i on ima dušu!)
Najviše od svega mi se svidelo što je mesto izvan grada, kao neko prigradsko seoce, koje je poprilično izolovano i nalazi se u prirodi.
Dopalo mi se i to što je jezero bilo blizu, tako da kad god bih poželela da se izolujem na nekoliko minuta od svih i svega, mogla sam to odlaskom na jezero.




Otkrila sam i svoju novu ljubav; aktivnost koja me izuzetno smiruje – bojenje. 
Na bilo koji način: flomasteri, bojice, vodene boje... Nije važno. Ovo za mene predstavlja novu vrstu terapije, za samu sebe. 




Hrana je bila vegeterijanska, što me je u početku malo brinulo, pored već navedenih misli koje sam pisala da su me zabrinjavale. Međutim, na kraju se sve pokazalo kao potpuno neopravdana i bespotrebna briga.
Mnogo povrća, pirinač, krompir i čajevi su bili dosta zastupljeni u trpezariji. Naučila sam nemačku naviku, a to je ista hrana za doručak i večeru, pa smo tako za ova dva obroka uglavnom imali nekoliko vrsta sireva, razne (preukusne!!) namaze, integralni hleb i povrće: papriku, krastavac, paradajz, zelenu salatu...
Uglavnom, ishrana bez mesa uopšte mi nije teško pala, jer je bilo dosta raznovrsno u pogledu drugih namirnica.


Proces upoznavanja sa ljudima je išao postepeno, ali u isto vreme i ubrzano jer smo mnogo vremena provodili zajedno, svakog dana. Kako je cilj i tematika celog projekta bio lični razvoj, on se može postizati iz ugla svog sopstvenog unutrašnjeg glasa, ali i kroz razgovor sa ljudima.
Već prvih dana su nam organizatori objasnili neke od najvažnijih informacija, ali većina aktivnosti koje su pripremili za nas ostale su tajna – kako su oni rekli, i to je deo plana. ,,Trust the process'' bila je najvažnija rečenica projekta. Kasnije smo počeli i da se šalimo na tu temu, jer ponekad i nismo verovali procesu, činilo nam se kao da nas je izneverio.
Bili smo podeljeni u razne grupe, a jedna od najvažnijih je bila Reflection group, sa kojom bismo se sastajali svake večeri i razgovarali o najvažnijim lekcijama tog dana. Uglavnom, bili smo slobodni da sa ljudima podelimo svoje misli u svakom momentu.
Dani su bili izuzetno ispunjeni, radionice raznih tipova su bile zastupljene svakodnevno. Slobodnog vremena smo imali vrlo malo, što je bio predmet žalbe nas učesnika. Ipak, u svakoj aktivnosti sam maksimalno uživala i prepustila joj se. Ponekad je to bila meditacija, slušanje priče, ponekad debata na određenu temu (npr: ko je u datoj kratkoj priči najviše kriv i zašto), vreme provedeno u prirodi, samostalno ili u grupi, joga, ples, kreativne radionice (prikazivanje osećanja kroz crtanje, lepljenje ili kako god već da poželiš).
Neću zaboraviti ni kasne večeri pored vatre gde smo pričali i slušali black stories, gde shvatam da smo možda iz različitih delova sveta, poput Nemačke, Pakistana, Rumunije, ili Portugala, a da smo svi tako... isti. Svi smo ljudi i najbitnija osećanja koja nas ljudima čine imamo svi. Samo što se razlikujemo po njihovom ispoljavanju.
Neću zaboraviti sve predivne ljude koje sam tamo upoznala; uvek ću se setiti i toga da su neki od njih najbolji ljudi koje sam u životu imala prilike da upoznam. Imala sam, a i dalje imam potrebu, sve da ih stavim u džep i nosam ih svuda sa sobom. Eto, i to su neki oblici moje ljubavi. <3



Najbitnije što sam naučila:
 • koliko je bitno provoditi i odvajati vreme sam za sebe, svakog dana
• bolje upoznajem i razumem sebe kada razgovaram sa nekim
• ponekad je lakše otvoriti se pred ljudima koje ne poznaješ dugo, kao da imaš osećaj da te gotovo sigurno neće osuđivati
• tolerancija je ključ uspeha međuljudskih odnosa
• ljudi su često nezahvalni za ono što dobiju
• prepusti se onome što ti tvoja intuicija govori, veruj unutrašnjem glasu
• TEŠKO JE preživeti u Berlinu 2/3 dana sa 30€ ukupno
• nije kliše izlazak iz zone komfora, jer je izvan nje zona učenja
• uvek će biti prostora za rad na sebi i nadograđivanje; iskoristi to
• možeš da ručaš i budeš sita, ako za ručak nisi jela meso
• za 10 dana možeš da stekneš izuzetno dobre prijatelje
• ima dobrih ljudi, obrati više pažnju da ih pronađeš
• pisanje je terapija. sve piši. uvek.
• slični smo sa Portugalcima po temperamentu, a sa Bugarima se sporazumevamo najbolje – jezici nam se najviše poklapaju
• Univerzum se brine o svemu, ali brini se i ti o sebi!




Kulturno veče - momenat kad sam iskoristila svoje DJ sposobnosti i puštala muziku; za početak našu popularnu, a posle hitove iz 2000-ih.




Jedan od izazova, koji je bio i najveći i najglavniji, je odlazak u Berlin na 2 dana sa ograničenim budžetom. Pošto nas je čitav program projekta pripremao na izlazak iz zone komfora, ovako nešto je moglo biti naslućeno. Ipak, možda malo preeviše drastičan potez, ako mene pitate. 
Zašto?
Zato što ograničen budžet jako smanjuje mogućnost na izbor, nemoguće je pronaći smeštaj, pokriti hranu i troškove transporta sa malo novca. U pitanju je bila poenta avanture i upoznavanja novih ljudi, što se u mojoj grupi i desilo, ali takođe sam čula jako loša iskustva ljudi koja se ne bi desila da je budžet bio samo malo veći.
Potpuno razumem ideju osamostaljivanja u putovanju, ali nismo svi svetski putnici koji su navikli na spavanje u tuđim kućama, pod pretpostavkom da ti ljudi ne bi tražili ništa zauzvrat. Postoje dobri ljudi, slažem se, ali isto tako i oni loši, na koje je velika verovatnoća da možete da naiđete. Pa tako niko ne želi da se nađe u neprijatnoj situaciji i da se oseća nebezbedno u nečijoj kući.
To su neki od nedostataka poduhvata ,,Berlin na dva dana''. 








Ipak, moja iskustva sa ovom avanturom su bila izuzetno pozitivna. 
Prvog dana smo stopirali i upoznali simpatičnog Poljaka koji drži farmu nedaleko od Berlina; potom smo naišli na kafić i podelili čizkejk od 1€ na nas četvoro, univerzum se pobrinuo da 5 minuta nakon što sam rekla da moram da odem iz Berlina sa razglednicom –  na nju i naiđem. Uveče smo jeli u baru gde je fotkanje zabranjeno, a postoje određeni dani kada je klopa jeftina jer funkcioniše na principu donacije - porcija 3€.
U tom pabu smo upoznali neke jako zanimljive ljude, od devojke koja je razmenom došla u Berlin iz Pariza, žene koja prodaje novine i pristaje da bude intervjuisana na temu šta bi poručila mladima u Evropi, do priče dva simpatična momka kako su dospeli u Berlin i koja je njihova priča.



Znakovi pored puta, iliti porukice koje smo pronalazili na drvetu, recimo, ili na oglasnoj tabli kafića su nam ulivali nadu da nismo sami.





Interesantan deo avanture je bio taj što smo dobili 4 koverte pri izlasku iz kampa, svaku je trebalo otvoriti u vreme kada je to bilo naznačeno. 
Već prvog dana smo naišli na problem oko prenoćišta, pa smo odlučili da otvorimo ,,Inspiration'' kovertu. U njoj su bili čajevi sa motivišućim natpisima.
U ovom kafiću gde su nastale fotke koje vidite, upoznali smo ljubaznu devojku, poreklom Španjolku, čija je samo kratka biografija koju nam je ispričala bila izuzetno živopisna: iz Španije se preselila u Holandiju, živela neko vreme u Švedskoj, sada već 8 godina živi u Berlinu. Taman ten i tamne oči su odavali da pripada nekom ,,toplokrvnom'' narodu.



*                 *                 *

Drugi dan je počeo istraživanjem Neukollna, izuzetno artističnog dela grada, ako mene pitate. Doručkovali smo u nekoj arapskoj pekari, razne vrste peciva od kojeg je svako bilo drugačije, a opet jako ukusno. Za to je bila zaslužna jedna od drugarica iz grupe, koja živi u Berlinu. (Bilo nas je četvoro: Sirijka iz Nemačke, Čeh, Francuz i ja.)


Mnogo simpatičnih izloga i kafića smo prošli šetajući se ulicama tih alternativnijih delova grada. Kupila sam sebi prsten koji će me podsećati na Berlin i na ovu avanturu, a posebno mi je drag jer ima motiv talasa koji i ja imam na svom telu, odnosno tetovaži.


Bilo je i momenata kada smo se osećali kao da samo želimo da blejimo u parku i ćutimo...



Jedna od dražih uspomena biće mi i ona kada smo se vratili kao pobednici, a tako smo i dočekani, u kampu! Izgrlili smo se svi kao da se nismo videli 10 godina, i kao da se pre toga poznajemo ceo život. Zaista ne mogu da opišem količinu ljubavi za koju je moje srce sada bogatije nakon celog iskustva! ☺



Dan kada smo napustili kamp je bio prošaran i tužnim i srećnim osećanjima. Bilo je čudno zamisliti naredni dan kada će život samo da bude drugačiji od onog kakav je bio prethodnih 10 dana. Bilo je uzbuđujuće vratiti se kući nakon toliko vremena. (Izređala su se putovanja: Francuska, more, pa Nemačka u mesec dana, tako da sam kod kuće bila ukupno 5-6 dana. Nedostajala mi je.)
Drugarica i ja smo provele još par sati u Berlinu, jer nam je let bio u 20:40, videle smo Aleksandarplac dok je u toku bio Oktobarfest).
Iako smo se pozdravili svi sa svima, naletele smo na drugarice iz Portugala u šoping centru, pa smo proveli još neko vreme zajedno. ☺
Govorila sam im svima tad, a i nastaviću: ,,It is not a goodbye, it's see you later!''



Tako ću završiti ovaj post.
Hvala vam na čitanju.
Bilo je zadovoljstvo proći još jednom kroz neka od osećanja kojima sam tada bila preplavljena.


Pozivam vas da se informišete o ovakvim događajima, da se odvažite i učestvujete, upoznajte nove ljude iz drugih zemalja, učite o sebi i drugima, napredujte, putujte, čitajte, volite!
Kada god naiđem na ovakav konkurs, potrudiću se da ga podelim na instagramu, zato me pratite: @danijela.girly.world

*** REKLAMA ***

♡ Nađite me: 
instagram @danijela.girly.world 
(moj ,,lični'' --> @kompletan.andjeo)
mail: girly.world452@gmail.com
facebook: https://www.facebook.com/girlyworld07

2 comments:

  1. Jako lijepo i detaljno napisan post. Jako mi je drago zbog tvoje avanture. :)

    Savršen nered

    ReplyDelete
  2. Da nije bilo ovog post-a nikada ne bih znala sta sve ima da se vidi iako sam tamo provela nekoliko dana. Uvideh da nisam videla n i s t a ! ahahahha :D <3

    ReplyDelete

Da čujem vaše mišljenje. :)